TERAPIJA IGROM

Individualna podrška deci od 3 do 12 godina sa socio-emocionalnim poteškoćama bazirana na terapiji igrom.

Najčešće situacije u kojima se primenjuje terapija igrom u podršci detetu?

  • razvod;
  • bolest ili smrt bliskog člana porodice;
  • rođenje bebe u porodici;
  • disfunkcionalni odnosi u porodici;
  • promena životnog okruženja: selidba, promena ili polazak u vrtić/školu;
  • porodično ili vršnjačko nasilje;
  • strahovi, anksioznost, povučenost;
  • ili bilo koje druge situacije koje dovode do socio-emocionalnih poteškoća deteta.

Šta je to terapija igrom (Play Therapy)?

Mnoga savremena istraživanja su potvrdila da je igra od suštinskog značaja za celokupni dečji razvoj (intelektualni, fizički, socijalni i emocionalni, ). Tokom odrastanja i razvoja svakog deteta, u bilo kojoj sredini i civilizaciji, igra zauzima veoma važno mesto u njegovom životu.

Terapija igrom je naučno zasnovan pristup koji se koristi u psihoterapijskom radu sa decom. U terapiji igrom obučen stručnjak (psihoterapeut) koristi terapijske moći igre koja pomaže detetu u prevenciji ili rešavanju socio-emocionalnih poteškoća usled kojih dete otežano funkcioniše. Britanska asocijacija terapeuta igrom (The British Association of Play Therapists ) opisuje terapiju igrom kao “efikasnu terapiju koja pomaže deci u promeni ponašanja, razjašnjavanju njihovog self koncepta i izgradnji zdravih odnosa. U terapiji igrom, deca ulaze u dinamičan odnos sa terapeutom koji omogućava izražavanje, istraživanje i razumevanje njihovog teškog i bolnog iskustva. (www.bapt.info, 2009).

Šta to konkretno znači moć igre?

U predškolskom i ranom školskom uzrastu govor još uvek nije osnovni kanal komunikacije deteta sa okruženjem. Dete, iako ima veoma bogat rečnik, najčešće nije u stanju da ono što doživljava i oseća izrazi rečima. Stoga, najčešće svoje doživljaje, situacije, pojave, odnose, osećanja i sl. unosi u igru i daje im određena značenja i smisao. Dakle, dete koristi igru, igračke, crtež, modelovanje i razne druge materijale kako bi ispoljilo svoj unutrašnji svet i komuniciralo sa ljudima u okruženju. To je možda najbolje opisao jedan od utemeljivača terapije igrom Garry Landreth rečenicom: „Igračke su dečije reči, a igra je njihov jezik“.

Zašto je baš igra najadekvatnija emocionalna podrška detetu?

Igra ima veoma veliku ekspresivnu moć, jer igrajući se dete ispoljava svoj unutrašnji svet, odnosno proigrava određene situacije i pojave s ciljem da ih obradi, objasni sebi, razume i integriše u svoja prethodna iskustva. To znači da igru dеtе „koristi“ da da smisао pојаvаmа i оdnоsimа kоје оpаžа, dоživlјаvа, ali i da pronađe sеbi mеstо u tоm svеtu. Upravo na ovom procesu su zasnovani koncepti terapije igrom (Play Therapy). Igrom, kao takvom, ali i kao procesom koji predstavlja moćno oruđe za uspostavljanje odnosa sigurnosti i poverenja i bezuslovnog prihvatanja, bave se mnogi pravci i škole terapije igrom (Play Therapy).

Igra može imati svoju funkciju i uvek ima neku svoju logiku, ali ona najčešće na prvi pogled nije uočljiva i razumljiva osobama koje nisu edukovane iz ovog psihoterapijskog pravca. Vaspitači, nastavnici i roditelji ponekad uoče određene specifičnosti u dečijoj igri i često to nazivaju neobičnom ili agresivnom igrom i to ih zabrinjava i zbunjuje. Ponekad to predstavlja i razlog zašto se roditelji obraćaju stručnjaku, odnosno terapeutu igrom. Stoga terapeut igrom pažljivo organizuje terapijski „seting“ koji omogućava detetu da kroz igru razvija osećaj kontrole, učeći da upravlja ili reguliše svoje emocije i impulse. Dakle, u tom procesu dete se socijalizuje učeći da se nosi sa moći i kontrolom na prihvatljiv način, a igra mu nudi bezbednu klimu u kojoj može to da uradi/doživi.

U terapiji igrom koristi se jezik koji ne osuđuje, ne procenjuje, ne vrednuje. U terapiji igrom je veoma važan odnos koji terapeut razvija sa detetom. Taj odnos podrazumeva odnos poverenja i bezuslovnog prihvatanja deteta. Terapeut svojim postupcima i načinima komunikacije šalje detetu poruku da ga ’’vidi’’ u psihološkom smislu, prihvata i razume. Jedino u ovakvoj atmosferi bezuslovnog prihvatanja dete može da obrađuje situacije i pojave koje doživljava, koje ne razume, koje ga zabrinjavaju, kojih se plaši, ili koje su izazvale određena bolna i traumatska iskustva… Upravo je igra kanal kroz koji dete ispoljava svoj unutrašnji svet, ’’zaglavljene’’ emocije, koristeći igračke i igre koje predstavljaju njegov način komunikacije. U ovom procesu odnos poverenja i bezuslovnog prihvatanja od strane odraslog ima ključnu ulogu. Ovakva vrsta odnosa omogućava detetu da istražuje svoje unutrašnje i spoljašnje svetove i primeni svoje kapacitete i kreativnost u rešavanju sopstvenih poteškoća.

U kojim situacijama se terapija igrom primenjuje u radu sa decom?

Terapija igrom, odnosno ovakav vid podrške detetu kroz igru, se primenjuje kada uočimo da dete ima pоteškoće u socio-emocionalnom funkcionisanju, npr. porodicu zadese neke nepredviđene okolnosti, pa detetovo ponašanje postane „drugačije“. Terapija igrom je veoma efikasna u situacijama kada postoje poteškoće sa emocionalnim vezivanjem deteta i roditelja, kada je u pitanju odbacujući, kontrolišući ili prezaštićujući stil vaspitanja; kada dete dobije brata ili sestru pa se javi osećanje ljubomore; kada se u porodici dogodi bolest ili smrt člana porodice, razvod, preseljenje, promena vrtića ili škole i sl. Terapeuti igrom tokom seanse sa detetom posebno prate teme i povezuju sa razlogom zašto ih dete proigrava, omogućavajući detetu da izražava svoje autentične emocije. Takođe, kada se u porodici desi neki od navedenih neprijatnih okolnosti, dete gubi osećaj kontrole nad svojim životom i to se manifestuje kroz njegovo neadekvatno ponašanje u socijalnoj sredini (vrtić, škola i sl.)

Od kog uzrasta je najbolje početi sa ovom vrstom podrške detetu i do kog uzrasta se uspešno sprovodi?
Terapija igrom se koristi sa decom uzrasta od 3 do 12 godina, ali se primenjuju različiti modaliteti u zavisnosti od uzrasta deteta i povoda zbog kojeg se porodica obratila.

Gde i kako se primenjuje podrška detetu iz okvira terapije igrom? Šta je „play“ soba?

Terapija igrom se odvija u specijalno opremljenoj sobi za igru. Npr, terapeuti ili praktičari koji rade iz okvira nedirektivne terapije igrom, imaju sobu za igru koja je opremljena vrstom igračaka i materijala za rad sa decom po odgovarajućim kriterijumima, standardima. Izbor igre i materijala je na detetu, terapeut ne nameće detetu kako i čime da se igra, ali pažljivo posmatra teme koje dete posredno ili neposredno proigrava i iskazuje kroz upotrebu materijala i načina na koji ih koristi. Da li je u pitanju problem sa uspostavljanjem adekvatnih emocionalnih odnosa sa odraslima koji brinu o detetu, nedostatak zadovoljavanja nekih od osnovnih psiholoških potreba deteta kao što su npr. potrebe za autonomijom, kompetencijom, problemi sa previše kontrolišućim vaspitnim stilom roditelja, zabranom na osećanja i sl., terapeut ih beleži nakon seanse, kako bi, pored ostalog, kreirao i terapijski plan za paralelan rad sa roditeljima.
Veličina sobe nije ni previše mala, ni velika, važno je da je ugodna temperatura i adekvatna osvetljenost, a igračke nisu ni previse sređene, ni previse razbacane, već su postavljene tako da su dostupne detetu „pozivaju“ u igru. U „play“ sobi se nalaze sledeći materijali: igračke koje predstavljaju porodicu i rođake, kuća sa nameštajem; lutke i pribor za negovanje (flašica, krevetac, pelene, pokrivač i sl.)…; kuhinja sa priborom za kuvanje, plastičnim voćem povrćem i sl., šolje za kafu, čaj; igračke koje su u vezi sa agresivnim temama: pištolji, mačevi i sl., figure vojnika, ratnika, čudovišta, dinosaurusa, zmija i sl.; igračke kojima dete može da se izrazi kao što su boje, papiri, tabla, glina, ogledalo, kostimi za prerušavanje, kocke…; igračke koje predstavljaju predmete iz svakodnevne upotrebe – telefon, automobili svih vrsta (posebno vatrogasna kola, kola hitne pomoći, kamioni, bageri…), doktorski pribor, kasa, papirni novac, karte za igranje; ginjol lutke, plišane igračke, pesak i minijature i sl. Ovde su nabrojane samo neke od igračaka koje su najkarakterističnije za ovaj pristup, spisak kompletne opreme je dosta sadržajniji. U Play centru postoji specijalno opremljena soba za igru („play“ soba), a fotografije možete pogledati ovde.

Koji su osnovni principi u rada sa detetom na kojima se bazira terapija igrom?

Osnovni principi u radu sa detetom iz okvira terapije igrom bazirani su na uspostavljanje odnosa sigurnosti i poverenja između terapeuta i deteta, kao i kreiranja sigurnog okruženja u kojem se dete oseća prihvaćeno, u kojem ga odrasli ne osuđuje, ne procenjuje, ne vrednuje, već ga prihvata upravo onakvim kakvo ono jeste.

U nedirektivnoj terapiji igrom osnovni principi rada sa detetom su:

  • Uspostavljanje odnosa.
  • Potpuno prihvatanje deteta.
  • Stvaranje osećaja slobode (tolerancije).
  • Prepoznavanje i odražavanje (reflektovanje) osećanja.
  • Zadržavanje poštovanja prema detetu.
  • Dete je to koje vodi.
  • Tok terapije se ne može ubrzati.
  • Vrednost ograničenja.

Ovi principi se postižu primenom terapijskih tehnika za koje su stručnjaci koji praktikuju ovaj pristup specijalno obučeni.

Kako izgleda proces uključivanja deteta u procesu terapije igrom u Play centru:

korak: Roditelj/staratelj/hranitelj ili oba roditelja/staratelja/hranitelja na prvi inicijalni razgovor dolaze bez deteta u cilju dobijanja informacija o porodičnom kontekstu i trenutnoj situaciji u kojoj se dete nalazi. Takođe, roditelj dobije informaciju šta je to terapija igrom i kako da pripremi dete kod kuće za uključivanje u ovaj proces. Ovaj prvi susret traje sat vremena.

korak: Na drugi susret roditelj/staratelj/hranitelj dolazi sa detetom i dok je ono u sobi za igru, roditelj ga čeka u susednoj prostoriji. Seansa sa detetom traje između 35 i 50 minuta u zavisnosti od uzrasta deteta i povoda zbog kojeg se dete uključuje u proces.

Seanse sa detetom se organizuju jednom nedeljno i unapred se zakazuju.

Za svako dete se pravi individualni plan podrške i broj susreta se određuje u dogovoru sa roditeljem, prateći promene kod deteta. Sa roditeljima se takođe organizuju razgovori na temu kako da pruže podršku detetu kod kuće, kako da se zajedno igraju i unapređuju kvalitet njihovog odnosa.

U zavisnosti od situacije/konteksta sa kojim se dete nosi često se organizuju i zajedničke seanse sa celom porodicom ili dete i jedan roditelj.

Modaliteti terapije igrom koji se primenjuju u radu sa decom i porodicom u Play centru, u zavisnosti od procene porodične situacije i deteta:

Sa decom iz okvira terapije igrom, podršku pruža Katarina Majkić, praktičarka terapije igrom

Detaljniji CV možete pogledati ovde